Francuski paviljon izgrađen je 1937. godine prema projektu inženjera Bernarda Lafaillea i arhitekata Roberta Camelota, a svojim je inovativnim građevinskim rješenjima već tada prepoznat kao izuzetno ostvarenje paviljonske arhitekture. Nakon niza godina zapostavljanja, koja su rezultirala propadanjem, u 2014. godini završava se njegova obnova. Prostor je zadržao svoju izložbenu namjenu, ovog puta kulturnog, a ne sajmišnog, predznaka. Upravo zbog svoje arhitektonske zanimljivosti, prostor paviljona nameće se kao izuzetan primjer višenamjenskog, zahtjevnog, ali i inspirativnog prostora, čija budućnost je bila u fokusu ovog razgovora.
Zgrada paviljona uspješno je predana od strane voditelja obnove njezinom vlasniku Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu početkom travnja 2014. godine. Datum službenog otvorenja najavljivan je nekoliko puta, a posljednje se spominjao kraj svibnja ove godine. Problemi akustike prostora uvjetovali su da se razgovor održi izvan paviljona, u atriju Teatra &TD-a gdje je okupljena zainteresirana publika razgovor o budućoj namjeni i korištenju ovog javnog prostora vodila s pogledom na netom obnovljenu zgradu.
Uvodno u razgovoru Alan Braun se dotakao stanja zgrade nakon obnove, izravno govoreći i o novim/starim ograničenjima proizašlima iz višegodišnjeg projekta obnove u svrhu revitalizacije specifične građevine paviljonske arhitekture, koja se u ukupnom projektu obnove SC-a predstavlja kao njezin nukleus. Francuski paviljon izuzetno je djelo moderne arhitekture od povijesnog značaja, posebno značajno zbog tehničko-tehnoloških značajki. Naime, čitav je prostor ukupne površine od 600 m2, promjera preko 32 m u potpunosti savladan čeličnom konstrukcijom koja nigdje nije deblja od 5 mm, pri čemu opterećenje iznosi 18 kg po m2 (do danas u tom smislu svjetski rekorder u kategoriji izložbenih prostora). Istaknuta je zanimljivost da je na izložbi značajnih arhitektonskih konstrukcija 20. st. koja se održala u Centru Pompidou Hrvatska bila zastupljena upravo s Francuskim paviljonom te još samo jednim primjerom – Krčkim mostom (nekadašnji naziv Titov most) koji spaja otok Krk s kopnom.
Projektanti obnove zatekli su 2007. godine na lokaciji doslovno ruševine. U projektiranje i izvedbu krenulo se vrlo studiozno i s podrobno pripremljenom dokumentacijom budući da je riječ o zgradi koja je u RH zaštićena zakonom kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Tijekom obnove ideja-vodilja bila je njegova izvorna namjena, koja sama po sebi zadaje i određena ograničenja. Naime, paviljon je građen prvenstveno kao izložbeni prostor za nova tehnološka dostignuća Republike Francuske u sklopu redovne međunarodne sajamske izložbe. U adaptaciji prostora za suvremenu namjenu razmišljalo se u smjeru primarnih potreba, pa je za novo korištenje adaptiran, primjerice, novi sanitarni čvor, a cijela je zgrada dobila suvremen sustav održavanja topline – podno grijanje. Sve novine koje su unesene lako se mogu otkloniti, ako se za to uistinu pokaže potreba (primjerice, 12 lamel svjetiljki uokolo paviljona, iako su one postavljene u dogovoru s konzervatorima i za njih su također rađene zasebne studije).
Za unutrašnjost prostora svakako bi trebalo posebno pažljivo osmisliti mobilne nosive konstrukcije, izložbene panele i sl. (kao pozitivan primjer spominjala se galerija Lauba) koji bi omogućili određen standard za izvedbu raznolikog programa koji će se u njemu realizirati. Dapače, u okviru projekta obnove izrađena je u tu svrhu zasebna studija ali za njenu izvedbu nisu bila osigurana dostatna financijska sredstva.
O tijeku obnove uvid se može steći i iz predavanja održanog u Udruzi hrvatskih arhitekata 2010. godine: http://www.uha.hr/direkt2010.php?tekst_id=3509
Saša Šimpraga je uoči javnog razgovora svoje mišljenje o obnovi i namjeni sažeo u tekstu objavljenom na portalu H-ALTER (Udruga za nezavisnu medijsku kulturu): http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/parkiralistem-protiv-paviljona. Autorov ukupni dojam nakon obnove jest da se umjesto boravišne kvalitete prostora na toj lokaciji dogodila totalna katastrofa, upravo zbog izostanka artikulacije i devastacije prostora koji ga okružuje. No smatra da se još može reagirati. Primjerice, predložio je da se internim aktom, odlukom SC-a strogo zabrani parkiranje oko glavnog ulaza i prilaza paviljonu. Napomenuo je i kako bi ponovna realizacija zelenih koridora u okolnom prostoru pridonijela ukupnoj boravišnoj kvaliteti ali i prezentaciji obnovljenog spomenika arhitekture. Predlaže i vraćanje, tj. ponovnu aktivaciju fontane Dušana Džamonje ispred glavnog ulaza u dvorištu SC, kao i fontane u atriju Teatra &TD. Realizacija ostale urbane opreme doprinijela bi kvaliteti prostora, kao i vraćanje sportskog sadržaja, tj. terena koji bi mogli utjecati na opću ponudu SC, ali i na konkretni budući program koji će se u zgradi paviljona realizirati. Prijedloge za moguće dodatne manje obnove moguće je naći i u prethodno održanim programima SC-a koji su se ticali njegove revitalizacije, kao i programu Akupunkture grada koji je organizirala sekcija mladih Društva arhitekata Zagreba 2012. godine(http://www.d-a-z.hr/hr/ciklusi-programa/radionica-sc,29.html).
Davor Sanvincenti razmatrao je koje su mogućnosti umjetničke interpretacije prostora, koji zapravo nameće mnoge nemogućnosti i ograničenja (pristup zvuka i druga fizička ograničenja, kao što je i zabrana bilo kakve intervencije na unutrašnjim zidovima paviljona i relativno ograničenje maksimalnog opterećenja poda).
Pri tome treba u svijesti imati da i drugi paviljoni privremene namjene koji ga okružuju u današnje doba donose neka realna prostorna ograničenja (Češki paviljon u kojem se nalazi MM Centar i Talijanski paviljon u kojem je smješten Teatar &TD). Što ne znači da se njihove izvorne zakonitosti i namjena ne trebaju poštivati.
U odnosu na neka specifična poglavlja iz povijesti ove lokacije, kao što je privremena funkcija sabirnog centra za Židove u Drugom svjetskom ratu, koja bi danas iziskivala određenu društvenu komemoraciju, a vjerojatno i suvremeno artikuliranu umjetničku referencu na tu povijesnu činjenicu, umjetnik napominje kako se „povijest ne ponavlja, nego rimuje“.
Miran Kurspahić referirao se na pitanje teatarske interpretacije u prostoru paviljona. Stalna je referenca dobra inicijativa koju je pokrenula Mani Gotovac 1993. godine kao voditeljica Teatra &TD, kada je s ekipom angažirano pristupila čišćenju prostora i osiguravanju primarnih uvjeta u kojima su uspješno realizirane 3 predstave (Tit Andronik i druge). Iste su zbog statike prostora i već tada vrlo ruševnog stanja bile nesigurne za izvedbu te su se održale uz svega par prethodnih probi u samom prostoru.
Paviljon je bez dvojbe potentan prostor za raznolike umjetničke inicijative i izvedbe, a općenito za multifunkcionalna događanja. Njegova buduća funkcija bi trebala biti mišljena integralno s ostalim raspoloživim prostorima SC-a. Do totalnog propadanja dovelo je upravo dugogodišnje neznanje i neodlučnost po pitanju namjene. Stoga će svaka improvizacija u planiranju i provedbi programa dovesti do njegovog ponovnog propadanja.
Dugoročna programska koncepcija za ovaj prostor, tipa Muzej tolerancije, a što je bila jedna od neslužbenih ideja gradske uprave, nikako ne bi bila dobra jer bi to bilo previše statično za uvjete koje pruža paviljon kakav jest i ne bi dozvoljavala druge sadržaje. Spomenuti su ipak i dobri primjeri inicijativa spajanja muzejskih institucija s napuštenim arhitektonskim objektima, primjerice spoj Tvornice duhana Zagreb i Hrvatskog povijesnog muzeja.
Postoje uvijek mogućnosti i neke sasvim nove originalne namjene kao što je privremeno dodjeljivanje prostora za potrebe javne čitaonice (dovoljno je svjetla, ne treba dodatna oprema, zaobišao bi se problem akustike i sl.).
Sredstva za cjelokupni projekt obnove bila su velika (glavni financijski partneri u projektu su bili Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Sveučilište u Zagrebu), no ipak za neke faze projekta ograničena. Pa su se prilikom uređenja okoline izvršili primani radovi (uokolo 5 m od paviljona, što je bio i prostor koji je pripadao pod ingerenciju projektanata obnove). Ponajviše se ti radovi odnose na odvod oborinske vode, kanalizaciju itd.
Budući sadržaj morat će se planirati u skladu s prostornom studijom i projektom revitalizacije SC-a koju je u suradnji s brojnim suradnicima pripremila Hildegard Auf Franić 2004. godine.
Često spominjan problem „privatnog“ parkinga u okviru SC za svakodnevne potrebe djelatnika mogao bi se, kako je prostornom studijom i predloženo, realizirati ispod zemlje.
Treba ponovno osvijestiti kako je ovaj prostor u svojoj ideji javan, iako se tako ne doživljava u širem urbanom kontekstu, pri čemu treba osmisliti način regulacije njegovog svakodnevnog korištenja, tj. upravo dostupnost javnosti.
Budući da je pitanje svakodnevnog održavanja i kontinuirane financijske podrške programima u ovom prostoru realna potreba, vjerojatno je da će se morati omogućiti i komercijalni najam iz čega bi se financirali programi za umjetničku namjenu.
Francuski paviljon i dalje ostaje na raspolaganju Kulturi promjene SC-a koja vodi sve likovne, kazališne, festivalske i druge kulturne sadržaje, za čiju realizaciju raspolaže svim prostorima SC-a, neograničeno na njihovu primarnu „funkciju“.
Popularizacija u medijima:
14. 5. 2014.
Fantastično prazan prostor, prilog u suradnji Radio Studenta i Kulturpunkta (3’10”)
http://kulturpunkt.hr/content/fantasticno-prazan-prostor
15. 5. 2014.
Iskustvo prostora, Sonja Batinić (ur.), Hrvatski radio, 1. program (15’37” – 23’07”)
http://radio.hrt.hr/ep/iskustvo-prostora/66700/
Preporučena literatura:
Bojan Baletić (ur.), Francuski paviljon. Prvih 70 godina, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2007.
Fotografije: Paolo Mofardin, IPU, Zagreb, 2014.
Organizatori: Život umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Kultura promjene
Autor: zivot_umjetnosti
Datum objave: 17 svibnja, 2014 4:17
